Tata, šta si ti radio u ratu i jesi li ubio koga?

Godina 2001.

Ehhh. Teška tema i teško mi je pričati o tome, ali eto ipak ću ti ispričati.
Dođe vrijeme da se u rat ide, htio nisam, ali nužda natjera. Bijehu mnogo grozna vremena.
Nisam se na poziv odazivao ali dođe specijalna policija da me vodi. Šta ću, ostavih vas djecu, ženu, oca, mati... Ideš ratovat a ne znaš hoćeš li se živ vratiti. Uslijedi me 4 godine ratovanja, patnje, bola... Da je 4 dana puno je a kamoli 4 preduge godine.
Za te 4 godine sam išao logikom i pravcem da nikad ne ubijem nikoga iz bijesa, ali ako me ko napadne pucam.

Sreća me je poslužila da nikog ne ubijem, sreća luda moram reći jer skoro svaki dan se strepi od metka. Da sam nekog ubio, čak i u odbrani, mislim da ne bi mogao da živim s tim poznavajući sebe.
Uvijek sam bio čak spreman pomoći suprotstavljenoj strani da ne umre od hladnoće, gladi ili od nečijeg metka...

Dijete: Čekaj tata, kako to? Zar u rat se ne ide da se ubija, mislim, zašto ratujete ako se nećete ubijati?

Ne sine, rat je potpuno nešto drugo od toga što si ti zamišljao, mali si još pa ne razumiješ.
Koliko god nacionalistički bili nastrojeni, ipak se nešto ljudsko u tebi probudi i čuči svo vrijeme i bodri te da ne napraviš glupost.
Ti ljudi protiv kojih smo ratovali su to ipak naši drugovi, u istoj državi odrastali, zajedno pili, slavili isto nosili, istu vojsku služili, iste uvjete imali u svemu.
Možda je tebi teško to shvatiti sada ali i to su naši ljudi, bez obzira što smo ratovali protiv njih jer rat nije stvoren i započet od nas običnih ljudi, već od viših sila.

Ali reću ti suma sumarum - u ratu dok god sam bio mislio sam isključivo na vas porodicu i pošto sam već prisiljen bio onda sam zastupao stav odbrane našeg kućnog praga u slučaju napada nekih ljudi željnih ubijanja i krvi.

Kad budeš porastao, ispričat ću ti to sve još jasnije, sada si još mali.