Hoćemo li i dalje govoriti o ratu iz devedesetih godina prošlog vijeka, a ostavljati ljude u kolektivnim centrima???

Sjedim danas u sunčanom gradu na jugu, pijem kafu na svježem zraku, temperatura ugodnih 16°C i čitam na vijestima o smogu u Sarajevu, par-nepar implementaciji i smijem se slikama i ilustracijama situacije u kojoj se trenutno nalazimo.

 Zanimljivo mi je opet kako se još jedna ovakva „vanredna“ situacija pokušava lakše prihvatiti kroz naš poznati bh. humor. Razmišljam da li ima nekog tamo ko nas može dovesti u red, ozakoniti već unaprijed na ljeto npr. korištenje goriva koje šteti, a ne kad se glavni grad i ostali gradovi 20-tak dana guši u dimu. I onda skontam jednu stvar. Sastavljenu iz više njih.

Mi smo jedna mala i siromašna zemlja. Kakvo nam je bogastvo i ekonomska ponuda takav nam i status. Iskreno, nebitni smo. I Evropi i Americi, još manje Aziji i Africi. Jedva smo milionska država, teritorijalno nas avionom pređu u 15 minuta, industrija je u rasulu, zakoni su nam na egipatskom papirusu, u nekih arhivama u hladnim podrumima. Živimo kako se to moderno kaže u "tranziciji". Samo što tranzicija po definiciji ima svoj početak i kraj. A kod nas je zapelo već kod slova "t".

Džaba nam svi srcoliki epiteti koji krase ovu zemlju, zdrave vode, zelene šume, plave planine, najbolji stari obrazovni sistem, Zimske olimpijske igre, ćevapi, Stari most, crkve, jedne, druge, džamije, evropski Jeruzalem, nobelovci, sevdah, đaci generacije, izumi, najljepše misice, predstavništva, Halid, Hanka, Brega, Brena, Mujo, Haso, Fata i sva njihova djeca, travnički i livanjski sirevi, talentiranih zvijezda i zvijezdica Granda, Pinka, Hayata koji dolaze iz BiH, tuzlanske soli, kilometara mora, rođenih Sarajlija, Mostaraca, Banjalučana, Krajišnjika... Činjenica je da smo mali i siromašni i to nam određuje poredak u svijetu i standard života unutar iste. Navikli smo da živimo u društvu koje se ne može mijenjati bez ratova i utjerivanja straha, političari su toliko navikli na tu učmalost i nerad, da više ne razumiju potrebe i mogućnosti naroda, kao i kvalitet života kojim narod kojeg vodi, živi. Kao da živimo u dvije različite dimenzije, gdje se ne susrećemo. Isti nam je grad, ista vremenska zona, ali se valjda ne vidimo. Smog, valjda.

Ljudi se rađaju, odrastaju, stare i umiru. To je nešto na što se ne može uticati. Ali kako ćeš živjeti život - možeš. Istina, neko ko se rodi pa ga ko bebu pošalju da prosi po ulicama nema nekog izbora, ali da smo uređenija zemlja, to bi dijete bilo sklonjeno sa ulice i vjerovatno bi mu/joj bila data prilika da se obrazuje... jer se možda baš u njegovom/njenom mozgu krije lijek za rak ili novi nobelista/oskarovac/profesor...

Ovim statusom ne mijenjam zemlju niti pozivam na proteste. Barem ne one ispred vladinih institucija... niti ću govoriti kako ova zemlja treba ići u promjene i o tome trubiti 20 godina, a ne micati s mjesta. Međutim predlažem vam nešto konkretno. Postoji ta zanimljiva stvar koja se zove mobilnost i kojom se eto baš ja bavim. Može biti akademska i administrativna. Mogu se prijaviti studenti, nastavnici saradnici iz akademskog svijeta. Ono što je dobra stvar što danas dosta mobilnosti prati i stipendija - novčani iznos kojim se pokrivaju troškovi školovanja, puta i života u toj stranoj zemlji. A gdje otići - mogućnosti su bezbrojne. Ja se svakodnevno susrećem sa raznim ponudama koje nude mogućnost odlaska širom Evrope. Amerike, Azije, pa i šire. Dobiti priliku otići negdje i provesti dio vremena, naučiti novo, proživjeti život u gradovima gdje je standard života uređen i prilagođen građaninu u kojima on živi, a gdje "prirodne" nepogode nisu uzrokovane ljudskim nemarom i neznanjem. I ono što je najbolje, iskoristiti njihovo znanje, biblioteke, profesore, poznanstva... Unaprijediti svoje znanje i isto primijeniti u svojoj zemlji. Jer vi niste "odljev mozgova" i za to nisu ove stipendije namijenjene... vi ste "cirkulacija mozgova".

Pitate se kakve veze ima smog u Sarajevu sa mobilnosti? Neki bh. šaljivdžija će odmah upotrijebiti svoju humor-matricu, provjeriti svoj rolodeks šega, šala i pošalica i reći da će se prijaviti na stipendiju i najlakše pobjeći od "maglovitog grada". Ja to opet vidim na ovaj način ako se prijavite za jednu od mobilnosti:

Studenti tehničkih nauka bi mogli npr. otići u Kinu pa vidjeti tu mašinu-stanicu koja usisava smog i smanjuje zagađenost zraka. Pa kad se vrate, umjesto da se "izmišlja topla voda" upotrijebiti svoje pametne mozgove i kreirati najbolju mašinu koja će riješiti problem Sarajeva, Zenice, Tuzle... I koja će biti prepoznatljiva kao bh. brend.

Studenti medicinskih nauka će opet otići na najbolje univerzitete koji su iznjedrili najbolje hirurge, kardiologe, doktore za svaki dio tijela i iskoristiti njihove biblioteke i izvore informacija da potaknu vijuge u mozgu da nauče znanje i „ispeku zanat“. Kada se vrate, da budu najbolji u struci i da naša zemlja bude ta u kojoj će sva nacija biti najzdravija i u koju će se iz inostranstva dolaziti na liječenje u najbolje opremljene bolnice, laboratorije i liječilišta, a ne obrnuto.

„Društvenjaci“ bi mogli iskoristiti svoje studije ekonomije, prava, međunarodnih odnosa, profesore, mreže i literature da upoznaju i predvide svjetske poretke, dešavanja, te da sa „balkanskim“ razmišljanjem upotrijebe „klikere“ da ekonomski ojačaju ovu malu, ali ljudima dragu zemlju. Da izračunaju potencijal otvaranja fabrika, ozakone i olakšaju jednostavniji pristup stranim investicijama.

Građevinari će graditi autoputeve i ostalu infrastrukturu koji će izvoziti najbolje bh. brendove dobivene iz najbolje zemlje radom i računicom naših eksperata u poljoprivredi.

Umjetnici bi na obalama Sene ili Dunava mogli dobiti inspiraciju za najljepše melodije, naročite one patriotske prema BiH kojih više i nema...

Hoćemo li i narednih 30 godina govoriti kako smo bili organizatori Zimskih olimpijskih igara, a planine i dalje ostavljati bez žičara i potrebne infrastrukture? Hoćemo li i dalje govoriti o ratu i agresiji iz devededetih godina prošlog vijeka, a ostavljati ljude u kolektivnim centrima, ili u kućama u selima bez vode i struje i uopšte imati državljanina sa statusom izbjeglice? Hoćemo li i dalje govoriti o prugama iz Austro-ugarske, a da nam studenti iz Krajine, Istočne Bosne i Zapadne Hercegovine putuju 7-8 sati u lošim prevoznim sredstvima i po lošim putevima kroz zemlju koja je i široka i duga svega 300-tinjak kilometara?

Šta želim reći ovim dugim tesktom? Pronađite stipendije, prijavite se i otiđite semestar-dva u inostranstvo. Pogledajte kako je malo potrebno za kvalitetan život. Svugdje ima problema, ali vi obratite pažnju na standard života. A onda dođite nazad, i radite... Radite na sebi i radite za zemlju. A što se tiče političara, štela, korupcija ... Te uspavane ljepotice ostavite da spavaju u svojoj dimenziji. Njih će svakako trnjovito žbunje prekriti i neće ih niko vidjeti niti pomisliti probuditi. Proći će godine i godine, doći ćete u poziciju da birate i budete birani. I pitani.

Nije bitno hoćete li na neko radno mjesto doći konkursom ili preporukom, hoćete li biti iz ove ili one stranke. Nije stranka loša. Stranku valjda čine ljudi, zar ne? Bitno je da imate znanje, da ste pametni, obrazovani i sa dozom međunarodnog iskustva. A međunarodno iskustvo ćete steći koristeći stipendije. Budite cirkulacija mozgova, a ne odljev mozgova.

Toliko od mene. Sad mogu s mirom udahnuti dašak ovog smoga. Jer znam da će u budućnosti biti bh. doktora da me liječe i savjetuju. I da neću morati daleko na liječenje :) Sretna vam nova 2017. godina.

(6yka.com)