300 sela u BiH bez ijednog stanovnika, u 1.486 živi manje od deset seljana!

Bosna i Hercegovina neslavni je rekorder među zemljama regiona kada je riječ o opustošenim naseljima, onima u kojima više ne živi baš nijedan stanovnik. Takvih je sela, kako potvrđuju i podaci s popisa stanovništva, čak 300! Osim toga, alarmantan je i podatak da u 1.486 sela živi manje od deset stanovnika, iako su nekada imala na stotine seljana.  

Velika naselja

Da je stanje zabrinjavajuće, potvrđuje nam i Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača – mljekara RS. On iznosi podatak da u selima u BiH u ovom trenutku živi manje od 45 posto ukupnog stanovništva, a da bi za državu koja treba živjeti od poljoprivrede, u njima trebalo živjeti oko 70 posto populacije.

Usorac tvrdi da nisu samo najudaljenija sela ostala prazna. Otkriva i da bez mještana ostaju nekad velika naselja.

– Od 126 kuća, koliko ih ima u jednom mjestu kod Prnjavora, 27 ih je potpuno prazno. U narednih pet godina, s obzirom na to da u mnogim mjestima imamo starce, po jedno ili dvoje, još 40 kuća ostat će prazno. Samo u mjestima Kokori, Vršani u 20 kuća nema domaćina godinama. Kuće su već zarasle u korov – priča nam Usorac.

On smatra da je osnovni uzrok nestanka sela odlazak ljudi u veće sredine, jer su tamo smještene sve važnije državne institucije, pa je veća i mogućnost zaposlenja. On kaže i da se u RS sve više gasi poljoprivredna proizvodnja.

Bijela kuga 

– Evo, u RS je bilo 17.600 poljoprivrednih proizvođača mlijeka 1996. godine, sad ih imamo 4.400, izgubilo ih se 13.000. Ljudi idu u gradove, jer se u poljoprivredu ne ulaže. Nažalost, ti ljudi ni u gradu nemaju od čega da žive, predodređeni su tamo da budu sirotinja – kaže naš sagovornik.

I dok je u Evropi primjetan trend povratka ljudi na selo, u BiH bi ipak svi radije da žive u gradu ili da odu iz zemlje. Da je stanje zabrinjavajuće, kazao je za „Avaz“ prof. Hasan Zolić, statističar i demograf.

– Gdje god da krenete, sela su nam prazna, imate takvo stanje kod Travnika, Zenice, u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini. Kuće i sela prazni su potpuno, a ima i sela u kojima živi samo po jedan starac ili starica… – kaže prof. Zolić.

Kolikom se brzinom populacija smanjuje, ilustrira podatkom da je u posljednje tri godine u Unsko-sanskom kantonu broj prvačića smanjen za čak 150 razreda! Tome, kaže, doprinose i velike migracije te bijela kuga.

– Predviđa se da ćemo u narednih 30 godina izgubiti više od 700.000 stanovnika. Za 2100. godinu predviđa nam se da ćemo imati manje od dva miliona stanovnika. RS stalno iskazuje bijelu kugu, oni godišnje gube zbog toga skoro 6.000 stanovnika. I u FBiH je u prošloj godini bijela kuga zabilježena u osam kantona. BiH godišnje gubi 9.000 stanovnika, tako da je bijela kuga gorući problem ove zemlje – upozorava Zolić.

Stopa nataliteta bila viša na selu nego u gradu 

– U selu je stoljećima bila viša stopa nataliteta nego u gadu. Jer, da bi ljudi opstali na selu, morali su imati radnu snagu, a to znači da su morali imati dosta djece, posebno muške. Sada je ta slika drastično promijenjena – kaže prof. Zolić.

Dodaje da je krajnje vrijeme da se u sela i poljoprivredu počne ulagati, a ne da se sav novac zadržava u gradovima, dodajući da bez sela neće biti ni gradova.

U školu koju je pohađalo po 1.200 djece, danas ide troje! 

Ekipa „Avaza“ posjetila je jučer selo Klašnik, dvadesetak kilometara od Višegrada, u kojem je do rata živjelo više od 150 stanovnika. Cijelim putem do sela nismo sreli nijedan automobil, a ruševine pored ceste još svjedoče o ratnim strahotama koje mnogi od stanovnika ovog kraja nisu preživjeli. U objektu gdje su nekad radili ambulanta, pošta, mjesna zajednica, zadruga i matični ured, danas se zatvaraju ovce.

Muhamed Ohranović sa suprugom i dvoje djece vratio se u Klašnik, gdje je odrastao. Tu je još od 1997. godine.

Najveći problem 

– Prije je ovdje bilo oko 40 kuća, a u svakoj kući po troje ili četvero djece. Moji roditelji, ja i dvojica braće, svi smo radili u firmama, pet plata u kući bilo. I osim toga još se stoka držala, sijalo se i voće bralo. A gledaj danas, ne radim nigdje, na birou. Imam dječji doplatak, a preživljavamo od stočarstva, poljoprivrede i voćarstva – kaže Ohranović.

Osim bošnjačkih, nestaju i srpska sela, jer preduzeća u Višegradu su propala, podrške za težak rad u poljoprivredi nema, a školovanje djece možda je i najveći problem.

– Rutanovići i Kuka su pusti, u Podzečićima nije obnovljena nijedna kuća, a u Kupusovićima je samo džamija napravljena, ali niko se nije vratio. U Mušiće i nema ko da se vrati, jer tu je 90 posto naroda izginulo. Srpska sela nisu popaljena, ali su i ona pusta, jer sele za Srbiju ili za Višegrad čim djeca krenu u školu – pojašnjava Ohranović.  

Prostor višegradske župe čini na desetine sela i zaselaka, od granice s Bajinom Baštom do Kosova Polja na prilazima Višegradu. Nekada je tu živjelo oko 5.000 stanovnika. Poznata po kvalitetnom žitu i voću, župa je nekad hranila Višegrad i okolicu, ali danas ovdje živi tek oko 300 stanovnika.

Predsjednik Skupštine općine Višegrad Bilal Memišević konstatira da je danas teško zamisliti da će neko ko živi na drugoj adresi, doći, napraviti kuću, dijete upisati u školu u Klašniku.

– Škola u Prelovu, gdje su išla djeca iz ovog kraja, do agresije je imala 1.000–1.200 đaka, bile su pune područne škole u Kamenici, Gostilji, Klašniku, Vlahovićima i Odžaku, a sad imam informaciju da u tu centralnu školu u Prelovu ide samo troje djece. To je najbolje ogledalo stanja u župi – kazao nam je Memišević.

Delibašići bez komšija 

Alija i Hajra Delibašić prije pet godina zaključali su kuću u Sarajevu i penzionerske dane provode u Klašniku. Imaju stado ovaca koje im skraćuje dane, a pripomogne i kućnom budžetu ovog nekadašnjeg građevinskog radnika.

– Ništa me nije natjeralo, ali jeste me povuklo. Tu sam se rodio, živio, odgojio u porodici s osmero braće i sestrom devetom. Došao sam samovoljno – kaže Alija, koji kaže
da ga boli činjenica da nema komšija.

 Iz desetak sela jedva se nabrala 32 đaka

Planina Velež, okovana snijegom, kao da se stopila s nebom. Makar je tako jučer izgledalo dok smo se iz Mostara vozili prema Podveležju, skupini desetak sela i na desetine zaselaka smještenih u podnožju planine.

Do rata je na tom području živjelo 3.200 stanovnika. Tada je u selima podveleškog platoa: Dobrč, Gornje Gnojnice, Podvelež, Banjdo, Kružanj, Kokorina, sa zaseocima Šipovac, Kričanji, Polje te brojnim drugim, a koja su pripadala mostarskoj općini te Žulja i Rabina koja su bila pripojena Nevesinju, život cvjetao.

Brda su se bijeljela od ovaca, uz njih su travu pasle i  krave, a Podvelešci su bili znani i kao vrsni uzgajivači konja. Poznati su bili podveleški sir i meso. Škola, koja i danas, kao i prije rata, nosi naziv „Omer Maksumić“, bila je puna đaka. Predratna generacija brojala ih je oko 500, a godinama ranije bilo ih je i do 1.000, priča nam direktor škole Faruk Gosto.

Danas je ta škola, savremeno, moderno zdanje, obnovljeno nakon rata, prava slika života u Podveležju. Jer, iz desetak sela jedva su se nabrala 32 učenika. U prvom razredu ih je petero, u osmom samo jedan đak.

– Rat je učinio svoje. Iako je, uglavnom, sav stambeni fond obnovljen, sela su skoro pusta. Uglavnom, mladih je sve manje, pretežno su stariji. Ima sela u kojima živi svega troje-četvero ljudi. Nakon rata mnogi su napravili kuće u Mostaru i prigradskim naseljima. Male su šanse za veći povratak, već godinama. Stočarstvom se rijetko ko bavi, nema poticaja, mada ima nekoliko slučajeva, uglavnom mladih, koji imaju farme krava ili uzgajaju ovce – priča nam Gosto.

Od 12 nastavnika nijedan ne živi u Podveležju, osim tehničkog osoblja. Mjesto gdje je škola je centar sela. Tu su mjesni ured, pošta i ambulanta, koja radi, kaže nam Gosto, utorkom i petkom. Ostalim danima, ako se neko razboli, prisiljen je na vožnju do Mostara.

Devastiran je i pogon nekadašnje Pamučne industrije „Đuro Salaj“, u kojoj je hljeb zarađivalo 50 žena. Bilo je nekih inicijativa, govori Gosto, da se to preuredi u stanicu za otkup mlijeka ili ljekovitog bilja kojeg na tom području u izobilju ima, ali sve je ostalo na priči, kaže nam on.

Na stotine obnovljenih kuća danas služe kao vikendice. Podvelešku pustoš oslikava i činjenica da se probe Kulturno-umjetničkog društva, umjesto u Podveležju, održavaju u školi u mostarskom naselju Šehovina.

(balkanplus.net)