Dva Sarajeva

On se vratio svome Sarajevu na istok, ja sam ostao u svome na zapadu, a oba, još uvijek, kojeg li čuda, bili smo i dalje tu, kod kuće, u našem, ili u nekom trećem, njihovom Sarajevu.

Piše:
Izet Perviz

Prošle sedmice bio sam u Lukavici, ovdje, pored Sarajeva. Da se svaki put kada pristanem na naše, bosanskohercegovačke podjele, cirkuse i bedastoće ne osjetim stotinu puta glupljim nego što u suštini jesam, najjednostavnije bi bilo reći ovako: prošle sedmice bio sam u Istočnom Sarajevu. I mirna Bosna. Svi bi me odmah razumjeli. Eto, ti svi, ili skoro svi, pristali su na taj naziv i on se već dobrano udomaćio među nama, dvije decenije nakon završetka rata, skoro tri nakon pada Berlinskog zida. Džaba ti je da se čudiš.

Ustvari, to je danas i službeno ime ovog 'grada'. Godinama nakon rata zvao se Srpsko Sarajevo, ali mu je takav naziv ukinut nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nastao je kada su okrajcima sarajevskih opština koji su se našli s one strane entitetske granice - nju su, uzgred budi rečeno, crtali pokojni Slobodan Milošević i Ričard Holbruk, leteći nad virtuelnom Bosnom s džojsticima u rukama kao djeca za videoigricom – pripojene opštine Pale, Sokolac i ono što je bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska pripalo od raskomadane Opštine Trnovo. I to je sva njegova istorija.

Dakle, Grad Istočno Sarajevo čine opštine: Trnovo, Pale, Sokolac, Istočna Ilidža, Istočni Stari Grad i Istočno Novo Sarajevo. Tri posljednje predstavljaju one okrajke koji su otkinuti od opština Ilidža, Stari Grad i Novo Sarajevo, i one na metaforičkom planu funkcionišu kao njihove sjene, kao prodori u vanvremeno, u mit, u prostor onkraj stvarnog. Kažu da ovdje živi oko 80.000 stanovnika. Pohvaliće vam se da svi, za razliku od onih u Sarajevu, znaju pravilno č-ovati i ć-ovati, odnosno koristiti afrikate. I to je sva geografija ovog grada.

Stid i sram

Pa ipak, ma koliko čovjek sebe smatrao legalistom, osjeti duboku nelagodu kada se dovede u situaciju da, ma i na najbezazleniji način, učestvuje u ovom ludilu, koje traje već skoro tri decenije. Možda niko nije imao pravo zamjeriti onim Berlincima koji su, pogotovo na istočnoj strani zida, pristali na podjelu i sami, kao da je to sasvim prirodno, počeli svoj grad nazivati Istočnim ili Zapadnim Berlinom. Ta nisu obični ljudi mogli znati da neće zid stajati tamo dovijeka i da će jednom doći dan kada će se u njihovom jedinstvenom gradu to smatrati maloumnim. Ali, danas, kada se sa Berlinskim zidom pokazalo da se jedan grad ne može podijeliti osim ako se ne pristane na oproštaj sa zdravom pameću, ne razmišljati o svemu tome i nemati ni toliko mašte da pred samim sobom predstaviš kako će nas za 20, za 50, za 100 godina, naši potomci ismijavati kao najveće idiote..., ne znam...., u najmanju ruku sramotno je.

Eto, kako tekst sam dovede do najvažnije riječi za ono što želimo ispričati. Sram ili stid! E baš ta riječ opisuje najsnažnije osjećanje koje je ostalo od posljednje posjete Lukavici, ili Istočnom Sarajevu, ako baš insistirate.

Neću bezrazložno širiti o prirodi posla koji me odnio tamo. Uglavnom, vratio sam se taksijem. Da odmah napomenem kako u zadnje vrijeme, otkako su uvedeni zakoni da taksista iz Sarajeva (valjda bi po svakoj logici trebalo pisati Zapadnog Sarajeva) ne smije u Istočno Sarajevo, i obrnuto, nikako ne koristim taksi ako trebam u Lukavicu. Nigdje, kao u taksiju ne možete svjedočiti dubini podjele ovog grada, odnosno našem gotovo prećutnom pristanku na svaku nakaradštinu koja dolazi od nacionalističke vlasti bandoglavo uronjene u jedan izrabljen mirovni sporazum.

Dakle, bio sam prinuđen da se vratim taksijem, mada sam dobro znao šta slijedi. Nismo odmakli ni čestit kilometar, a taksista je zaustavio auto, pogledao me očima punim stida i zamolio me da ga ispričam, sad će on. Izašao je i, izvježbanim pokretom, ne bez nelagode, skinuo „firmu“ sa krova i ubacio je na zadnje sjedište. Sjedajući nazad, još jednom me zamolio da mu ne zamjerim, ali eto, tako je, znaš... I ušutio. Vidio je da gledam u stranu, i sam preplavljen pravim stidom, da ga, što se ono kaže, nemam obraza ni pogledati.

Do kraja puta nismo razmijenili ni riječi, on je gledao cestu ispred sebe, a ja sam gledao u stranu. Obojicu nas je preplavila sramota, stidjeli smo se jedan drugog, naše uvrnute stvarnosti, njenih krojača, naše beskrajne trpnje, našeg podijeljenog grada... Jedva smo dočekali da se vožnja završi i da pobjegnemo ispod tog stoglavog stida koji nas je sve silovitije pritiskao kao da ga nevidljive sile kovačkim mijehom upuhavaju u auto.

On se vratio svome Sarajevu na istok, ja sam ostao u svome na zapadu, a oba, još uvijek, kojeg li čuda, bili smo i dalje tu, kod kuće, u našem, ili u nekom trećem, njihovom Sarajevu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera