RATNA PRIČA O PRIJATELJSTVU SRBINA I BOŠNJAČKOG VOJNIKA: Alija poklonio Vladi život, Vlado njemu vjeru u dobrotu

Potresni video, koji je za nekoliko dana vidjelo skoro 150.000 ljudi iz cijelog regiona, svjedoči o plemenitosti usred krvave bitke, ratne 1994. u bosanskoj vrleti.

- Ovaj veliki čovjek, Alija Ćosić, rizikovao je svoj život da bi spasao moj. Poklonio mi je život i ja ne mogu da mu se odužim. Mogu samo da mu se zahvalim. Prijatelju, hvala ti na poklonu – rekao je Vlado Gajičić, pred 400 gostiju na svadbi svog sina, prisjećajući se bitke u kojoj je, usljed teškog ranjavanja, izgubio vid.

Njegov spasilac Alija Ćosić, nosilac „Zlatnog ljiljana“ za ratne zasluge u Armiji BiH, rezervni oficir kome su u ratu poginula dva brata, sjedio pored Vlade, na počasnom mjestu. Cijela svadba je plakala. I Alija je, iznenađen, pustio tešku mušku suzu.

- Nisam ja veliki čovjek, nego moj prijatelj Vlado, jer je javno poslao poruku dobrote. Danas dobri ljudi ćute, a oni drugi galame na sav glas – kaže Alija.

Nakon što je video iz Banjaluke postao hit u regionu, primio je, kaže, više od 2.000 poruka: na ćirilici i latinici, španskom i engleskom, u stihu i prozi. I sve su bile pozitivne.

Neobični ratni drugovi sreli su se 22. oktobra 1994. na frontu kod Kupresa, u akciji u kojoj su, vjerovatno, pucali jedan na drugog. Alija Ćosić, predratni trgovac i ronilac iz Jajca, proleter nemirnog duha, imao je 34 godine i bio komnadant bataljona u Armiji BiH. Vlado Gajičić, pet godina stariji monter iz Podršnice kod Mrkonjić Grada, domaćin i otac dvoje male djece, je na drugoj strani fornta bio borac Vojske RS.

Bitka je bila žestoka. Vlado je teško ranjen. Eksplozija granate, bol u očima, glava oblivena krvlju. Tri sata je lelujao između života i smrti i sa zebnom isčekivao: da li će iskrvariti, biti zarobljen, ubijen...

- Mogao naići neki krvnik, da me muči, masakrira. Ali imao sam sreću. Alija mi je pružio ruku, pomogao mi je da siđem do raskršća, pozvao sanitet, pobrinuo se da budem smješten u bolnicu - kaže Vlado.

Alija tvrdi da tog dana nije uradio ništa naročito, samo je postupio kako nalaže moral i Ženevska konvencija.

- Zar je to neko herojstvo! Bilo je je ljudi u prošlom ratu, koji su počinili veće podvige, ali se o njima ne zna. I šta je, uostalom, trebalo da radim! Da se svetim, za poginulu braću! Taman posla, nisam nečovjek - kaže Alija, koji je u ratu tri puta ranjavan. U grudima i danas ima 17 gelera.

Poslije rata je, kaže, „podvukao refu“ i odlučio da sve loše zaboravi. Sa suprugom Šemsom živi u Jajcu. Uzgajaju pse rotvajlere, putuju, druže se sa ljudima svih vjera i nacija.

-Politiku izbjegavam, televiziju ne gledam, dosta mi priča o refrendumima i revizijama - kaže Alija.

Njegov ratni drug Vlado Gajičić živi u Banjaluci, sa suprugom Dušankom. Nakon ratne golgote, ponovo su se skućili, imaju dvoje odrasle, fakultetski obrazovane djece.

Ipak, te jezive ratne dane još pamte. Nakon ranjavanja, Vladi su bolnici u Zenici izvadili jedno oko, nadajući se da će drugo biti spašeno. Ali nije. Kada je razmijenjen, u Beograd su mu na VMA izvadili i drugo.

Dok je bio u zeničkoj bolnici, Alija mu je donio ponude i sat „seiko 5“, koji se zatekao kod Vlade u času ranjavanja.

- Htio je da mi vrati sat, ali sam rekao ga zadrži, za uspomenu. On je meni poklonio život, ja njemu sat – kaže Vlado. Doktori, koji su se u ratnoj bolnici nagledali svega, plakali su.

Nakon svega, Vlado je, slijep, sa dvoje male djece, morao u izbjeglištvo.

Njegova supruga, koja nikad do tada nije sjela za volan, povezla je na traktoru, ono što je, u metežu, nabrzinu spakovala. Sve što su kao mladi ljudi stekli napornim radom, propalo je.

-Moj je Vlado dočekao da bude slijepi beskućnik – kaže Dušanka.

Ali, kad je rat stao Alija i Vlado su nastojali da ponovo uspostave kontkat. Preko Muharema Hamze, njegove supruge Zagorke i njihove djece, vijest je putovala, preko Brčkog, Glamoča, Jajca... komplikovana priča!

Uglavnom, 1996. u Banjaluku stiže poruka: dođi u toliko sati u Jezero, na liniju razdvajanja. Na tada čuvenom „Šentilju“ Vlado je ponovo stegao ruku Aliji. Od tada su se rijetko sretali, ali su se pazili, kako je red među prijateljima: čestitke za Božić i Bajram, telefonski pozivi, vijesti iz porodičnog života. Tako je stigla i pozivnica za svadbu.
- Nismo se obilazili, koliko je trebalo, ali, šta ćete, život, borba. Ja sam čovjek invalid, teško mi je da idem iz svoje kuće, ali Aliji su naša vrata uvijek otvorena. Neka dođe, kad god želi, biće nam drag gost - poručuje Vlado Gajičić.

Komšije Danica i Pero Pavlović, kažu da ih Alija pazi, kao da im je rođeni sin.

- Kad sam čuo šta je u ratu uradio, vjerujete, nisam se iznenadio, jer znam kakva je ljudina – kaže čika Pero.

(blic.rs)