MEDJUGORJE: "Kako su mene kao Bosnjaka spasili Hrvati. Ovo je moja prica..."

"Ja imam svoju pricu o dobrim ljudima u vremenu zla, pricu koja se desavala licno meni. 
Naime kao ranjen djecak sam lezao u bolnici HVO-a na Bijelom Brijegu u Mostaru. Nakon sto je ARBiH zauzela kasarnu Sjeverni logor u Mostaru, bolnica se nekako pocela brze puniti i jedan momak (DZ) je dosao u dio bolnice gdje smo sve bili muslimani i otvoreno nam rekao da probamo dobiti garantna pisma od rodbine izvana pa da nas moze izvuci, jer nam se inace crno pise. Na mene je red dosao nakon mjesec dana i krenuo sam iz Mostara vozilom hitne pomoci u kojem je bila casna sestra R. Dosli smo u Medjugorje, medjutim UNHCR koji je trebao srediti moj dolazak u Split gdje je moj daidza trebao doci po mene nije bio zavrsio papire i rekli su da moram cekati 3-4 dana. U bolnicu me R nije mogla vratiti i nije znala sta da radi. Tu u blizini je bila jedna kuca u kojoj je poznavala jednu zenu. Otisla je na vrata i pokucala. To je bila porodica S. zena je izasla a casna sestra je pitala zenu "vjerujes li u boga?" Zena je odgovorila "Moja R kako ces me to pitat?". R je na to rekla "Onda ces mi primiti jedno muslimansko dijete 3 dana". zena je postala u sekundi bijela ko papir, jer znala je sta to znaci i da svoju porodicu dovodi u opasnost, a imala je djecu mladju od mene koji sam tad imao 13 godina. Primili su me ta 3 dana, a jos dok sam ja bio imali su neugodnosti. Dz i R i porodica S su zasluzni sto ja sada ovo pisem i oni su u vremenu ludila spasili moj zivot i samo zahvaljujuci njima ja danas ovo vama pisem. Zelim jos napomenuti da je nas u toj bolnici bilo 15-ak muslimana na jednom mjestu i da su nam svima spasili zivote i svi smo uspjeli izaci iz mostarskog pakla, a sa tim cinom su svoje zivote izlozili velikoj opasnosti. Ja im se nikad necu moci dovoljno zahvaliti, nikad, niti ce to moci uraditi bilo ko od nas, jer ti dobri i veoma veoma veoma hrabri ljudi su omogucili da nasa srca i dalje kucaju. HVALA IM."