MOŽE LI JADNIJE KOD NAS Ima se za crkve, ali ne i za umiruću djecu

Strašna je to stvar držati svoje dijete za ruku, dijete koje umire, strašna je stvar gledati ga u oči, a najstrašnija stvar u cijeloj ovoj priči je bezdušnost, bezdušnost koju ti država koju plaćaš, država kojoj plaćaš porez - pljuje u lice. Onkološki odjeli, kao i Neonatologija uz sve svoje nedostatke daje ti kakvu – takvu nadu, osjećaj sigurnosti, brigu i nadzor, a to je u očaju dijagnoze krucijalno psihološka stvar za svakog roditelja. Kada ste u bolnici okruženi sestrama, doktorima, strukom, tada imate određenu sigurnost, mir, ali i nadu, da će vaše dijete ako krene po zlu biti reanimirano, barem pokušano vratiti u život još jedan dan, barem jednu noć, minut u kojem će biti s vama na ovome svijetu. 

Bezdušna je država koja nema prostora, nema ljudstva za takvu djecu, država koja ima za crkve koje niču kao gljive poslije kiše, a nema za odjel, kat, bolnicu koja bi trebala imati palijativnu skrb, zadnje utočište očaja, ali i zadnje utočište kakve - takve nade.

Dok kao društvo okrećemo glavu, dok kao društvo imamo pametnija posla, primičemo se nepovratno i bezuvjetno društvu koje je hladno, bezobzirno, društvu na koje nas je upozorio Papa Frane, društvu koje je vjerničko, a duboko bezosjećajno i krajnje licemjerno.

Razmislite o toj djeci dok ližete oltare i dajete milodare za njihova hladna, betonska zdanja.

Razmislite o svom životu, koji vas sve može dovesti u te i takve situacije, da držite svoje dijete za ruku, da ga gledate u oči, a nikoga nema da vam pruži čašu vode. Ili ruku koju ćete stisnuti i isplakati se. Razmislite u kakvom društvu živimo i kuda idemo kao ljudi. Život, onaj pravi život ne odvija se u civilnom sektoru, život i njegove drame odvijaju se u našim bolnicama.

Nije li vrijeme da ih učinimo konačno i humanim mjestima u kojima ćemo, ako tako nismo živjeli,  barem skončati kao ljudi?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.

(index.hr)