RANJENI GRADOVI PRAŠTAJU - Čapljinska priča kao primjer da su suživot i tolerancija i te kako mogući

 
Postoje tamo neki gradovi koji te zagrle svojim modrim rijekama, krajolicima koji ti požele dobrodošlicu, usjeku se u tvoje srce k'o tetovaža. I džaba se pitaš po čemu su drugačiji.
Postoje tamo neki gradovi koje smatraš svojima, ničim izazvan. I džaba ti je bježati od njih, oni putuju s tobom, nosiš ih k'o pečat na pasošu duše.
Na pasošu moje duše otisnut je pečat Mostara. Zauvijek. I gdje got putovala nosim ga sa sobom, odlažem u ladice sjećanja noću, pred spavanje. I sanjam obrise i sjene lipa, sanjam kolače u ABC-u, miris tek pečenog kestena s Avenije, kraj Ekonomske škole. Mostar je čudesan grad, njega je lako voljeti. Voljela sam ga i ranjenog.
Ali ima tamo jedan gradić što sanja svoje bajke na obalama modre rijeke, južno od Mostara.
Capljina. Ispečatirao je taj grad svojom posebnošću i moju dušu.
Je li sudbina prekrasnih gradova da ih rane, da im rastrgaju rukama srce?

Rane devedesete. Godine koje izazivaju košmare i tisuće tuga što plove kroz nabujale uspomene kada pomisliš na njih. Godine gubitka mojih prijatelja.
Jedna izgubljena, ratom uplašena mladost. Još mi pred san dolaze njihove slike.

Vedran je zaspao na brdu iznad Čapljine, rasute, krvlju obojane kose.
Ziba je prognana, živi u Australiji.
Dušan je prognan, živi u Bosni.

Rane devedesete. Logori, granate, krv, vrisak djeteta.Vrisak Neretve.
Tri nacije bez pobjednika.
Vrište u meni sve tišine nemoći na grobovima mojih prijatelja. Vrište u meni sve ruke koje stišću zavežljaje tuge koje poneseš kada moraš otići.
Ranjeni gradovi izgubili su stare oaze, domove, trgove, razrovani mržnjom i strahom koji su ljudskom umu nedokučivi.
Ali sačuvali su ono nešto u sebi. Ono nešto sto zavoliš a ne znaš ni opisati što je to..
I onda dobiješ odgovor i bez pitanja. Ljudi.
Ljudi su grad.
Ljudi su rijeke.
Ljudi su domovi.
Ranjeni od prošlosti, rasuti po svijetu, još koračaju tim gradovima njihove sjene, njihovi oprosti.

Ovih dana fascinirala me je građanska inicijativa grupe čapljinaca entuzijasta. Pratim njihov rad već duže vrijeme, oni su čuđenje u općoj ravnodušnosti i melankoliji u koju htio ili ne htio padneš kada vidiš da se u ovoj državi tapka na mjestu već preko dvadeset godina. Valjda su naučili lekciju da kod nas država samo uzima a ne daje.
Oni se bore, ono pravo bore, kako se samo srcem može boriti za grad koji voliš.
Ko bi rekao onih krvavih devedesetih da će sve tri nacije složno podržati i priključiti se akciji gradnje Gusulhane (mrtvačnice) u gradu ranjeniku, koji je još uvijek u nečijim glavama podijeljeni grad..
Ovih dana otpočeli su radovi na gradnji toga vjerskoga objekta kojeg Čapljina nikad nije imala.
Oni organiziraju čišćenje desne obale Neretve da ožive kupalište ispod starog mosta, da ožive sve prekrasne oaze da Čapljina nastavi sanjati u prekrasnim kućicama od vrba koje se zrcale u očima modre rijeke.
U kojima su ispričane najljepše ljubavne priče. Neke priče samo Neretva zna. Na jednoj obali te rijeke stoji Dragan, Srbin iz Hercegovine, na drugoj Marija, Hrvatica iz Hercegovine. Gledaju se nijemo kroz uspomene obraslih zapuštenih obala. I grade mostove, da spoje nespojivo. Projektanti mostova koje ruše granate podijeljenosti, moranja i tuge.
Gradnja čapljinske Gusulhane otpočela je baš za vrijeme lokalnih izbora.
Dok sa tribina političara sve tri boje vrište parole koje siju nemire, razdore, pod krinkom očuvanja nacionalnog digniteta, u prijevodu svoje fotelje, čapljinci grade suživot u svome gradu. Kao da prkose svim podjelama, svim porazima ove prokleto lijepe i jezivo uklete zemlje.
I umjesto da se kroz medije, kao primjer suživota i tolerancije provuče prelijepa priča iz Čapljine, novinski stupci vrište Bakirom, Čovićem i Dodikom.
Naši čuvari i zaštitnici.
Da nas štite od „onih tamo“. A 'ko li će nas zaštititi od njih jadna li nam majka.

Jer oni štite svoje vile na krvi Vedranovoj izgrađene.
Oni štite svoje domove na kući Dušanovoj bagerom porušenoj.
Oni hrane svoje domoljublje na nostalgiji Zibinoj u zemlji u kojoj traži novi dom koji će mirisati na grad na rijeci njenog djetinjstva.

A Čapljina sanja. Na obalama Neretve. Sanja grad bez podjela, sanja zemlju bez ratova.

Postoje tamo neki gradovi koje smatraš svojima, ničim izazvan. I džaba ti je bježati od njih, oni putuju s tobom. Nosiš ih k'o pečat na pasošu svoje duše. To su ti čudesni, ranjeni gradovi.
U njima uspomene.
U njima nada.
U njima rane.
I zagrle te svojim uspomenama, svojim nadama.
Svim svojim ranama.

Jer ranjenici praštaju.

(6yka.com)