Novinari mogu da promjene društvo ili da ga učine gorim

Šta je novinarstvo? To je novina, nešto što treba da zna određena društvena populacija, to je profesija u službi podizanja ljudske svijesti (u funkciji napretka čovječanstva).

A šta znamo danas u 21 vijeku 2016? Znamo za Šiki, Sindi, Beki, za rijaliti programe, a tako malo znamo o stvarima koje su najbitnije za građane u ovoj zemlji. Znamo za kvazi i polupismene novinare koji su partijski drugovi; treba obavjestiti javnost da postoji studijski program novinarstva koji traje 4 godine, i da se tek takvim i tim ljudima izašlim iz tog programa smije dati olovka u ruke kojom će da kreiraju javno mišljenje.

Danas se ljudima u BiH uskraćuje da razumiju dešavanja u svome okruženju, a i na svjetskom nivou; i tek sa tim razumjevanjem koje će im omogućiti profesionalni novinari oni mogu da preduzmu korake koji će biti u skladu sa njihovim sudom koji donesu (bili to protesti ili neki drugi vid organizovanja koji će doprinjeti poboljšanju njihovog statusa):

Novinar je ona veza između motike u njivi seljaka, radnika na gradilištu, olovke zaposlenog u kancelariji, onih kojima se ukida ustavno pravo na rad, to je čovjek koji će da kaže istinu o stanju u društvu, o vladajućoj eliti; kako bi taj seljak, radnik i nezaposleni znali zašto im se plate smanjuju, zašto su nezaposleni i zašto rade na crno. Odgovornost novinara je ogromna.

Danas u Bosni i Hercegovini novinarstvo se pod jakim uticajem vladajuće elite svelo na (čast izuzecima) obično piskaranje, umjesto da ono bude pokazatelj društvene stvarnosti, pomoću koje će građani da donesu svoj sud. Vlada mišljenje da svako može biti novinar da drži mikrofon itd., ali suština nije u mikrofonu nego u onome što se kaže u njega narodu.

Danas ko je zavštio mašinsku ili građevinsku školu radi kao novinar, onda isto tako može da bude pravnik ili šta već. Neko sa arhitektonskim ili bilo kojim drugim zanimanjem, može da bude samo priučen novinar (dunđer), on razmišlja kao arhitekta, kao mašinac a nikako kao novinar.

Fakultet novinarstva je neophodan da bi se shvatilo šta je zapravo to zanimanje. Četiri godine po dvanaest ispita, gdje se izučava pisanje vijesti, izvještaja, komentara, istorija novinarstva, do toga šta novinar smije da radi a šta ne (novinarska etika), i tek tada sa svim tim uvezanim predmetima koji su ga oblikovali može da razmišlja kao novinar.

Lokalne televizije prikazuju često kako pasu krave i kako neko domaćinstvo živi dobro, dok većina živi veoma loše ili na granici siromaštva (direktori tih preduzeća su u dosluhu sa načelnicima pa rade po njihovom diktatu), zar je to objektivno novinarstvo?

Velike televizije prave šou programe, stave neke ljude u torove i eto, svjesno skreću pažnju naroda sa stvarnih problema što opet odgovara vlasti. Javni servisi u zavisnosti u kom se entitetu nalaze rade po nalogu vladajuće klase i objavljuju ono što odgovara tim foteljašima. Kaže se vlada dala toliko i toliko para određenim televizijskim preduzećima, i sad treba očekivati da će ona pisati istinu o onima koji ne rade ništa, a sa svoga računa uzimaju 5 do 10 hiljada konvertibilnih maraka?!

Medijska preduzeća moraju biti potpuno nezavisna i samostalna. Danas diplomirani novinari traže posao ili su godinama na birou jer njihovo mjesto zauzima partijski drug, ili onaj ko da 5.000 KM, da ga neko postavi na neko radno mjesto, i tako ostavivši motorku (bez potcjenivanja bilo kog zanimanja) taj isti dođe da bude odgovoran i da radi u interesu naroda.

Biti novinar u BiH je izuzetno teško, prije svega zato što ne postoji sloboda da vi napišete istinu onakva kakva jeste, (čast izuzecima) nego postajete rob kojem se naređuje šta da radi i kako da misli, kao malo dijete. Plate su male. Ali je isto tako izazov u kojem se mora pristupiti potpunoj reformi ovog zanimanja, da se zna ko je novinar a ko to nije, da se pristupi nezavisnom novinarstvu i otklonu od bilo kakvog uticaja odozgo. A to sve treba da kaže i da se pobuni "obični" novinar.

A evo šta je rekao bard novinarstva Pulicer:"Novinar treba da se pokori samo razlozima istine, bez potčinjavanja i uslužnosti. Demokratska društva će uvijek imati demagoge spremne da napadaju sujetu, pospješuju strasti i naglašavaju trenutna osjećanja. Zato demokratija ima potrebu za ljudima sposobnim da plivaju protiv struje, da objelodane počinjene greške i da stalno insistiraju na neugodnim pitanjima.

Spas je u novinarima koji će da kažu mi ovo više nećemo da trpimo, mi smo u službi naroda i hoćemo da novinarstvo bude novinarstvo a ne potlačeni ljudi koji rade za mizerne plate i po diktatu tamo nekih političara bez ideje i brige za narod koji vode.

(6yka.com)