PIŠE GVOZDEN FLEGO Jesmo li svi mi kojima je dosta rata uopće ljudi ili mekušci vrijedni prezira

Štetno je misliti svojom nesavršenom glavom. Bolje je nerizično šutjeti i promatrati iz boce pušteni duh prošlosti

Hrvatski politički život je fascinirajući. Oduvijek sam se divio pameti onih koji su neskriveno slavili nedavnu hrvatsku prošlost, ponosili se ustaškim režimom i njegovim zvjerstvima. Tko se ne bi ponosio potpredsjednikom Sabora koji sudjeluje na manifestacijama gdje se izvikuju ustaške parole i pod čijim predsjedanjem gosti stranačke konvencije pozdravljaju ustaškim pozdravom ili dubokoumno pozivaju predsjednike neistomišljeničkih stranaka da sami sebe demokratski i domoljubno - ubiju. Takvim manifestacijama takvi će junaci ponovno pokazati samodostatnost male, ali ponosne Hrvatske. Njima ne smeta ni zabrinutost međunarodne zajednice za novije događaje u nas, ni hladnoća mogućih sankcija, smetaju im drugačija politička mišljenja.

U samodopadnom “društvu spektakla” svakako treba pozdraviti spektakularne poticaje čišćenja drugačije mislećih, uključujući toplu domoljubnu preporuku Miloradu Pupovcu “neka ode tamo gdje se neće osjećati ugroženim”. Zar bi itko mogao pomisliti da izgovaratelj ove izgnaničke poruke na nekom “trulom Zapadu” ne bi mogao biti visoki dužnosnik ni u vladi, ni u ikojoj političkoj stranci? Zar itko može posumnjati u širinu političke tolerancije kojom će takvi iz Lijepe naše pokušati protjerati ugroženost ili barem ljude koji se ugroženima osjećaju?

Nesmanjeni ushit pobuđuju oni koji vlastitim primjerom pokazuju kako su iznad pravila koja vrijede za druge. Raduje kada ministar Hasanbegović počinje vršiti samokritiku, tu mrsku praksu komunističkoga doba. Prošloga tjedna on poručuje da javni djelatnici trebaju paziti što govore i biti odgovorni za svoje riječi. A, naravno, i za svoja djela. G. Hasanbegović će u tome zasigurno ustrajati, on neće niti pokušati ovladati javnim prostorom, niti upućivati ljude što i kako govoriti. Čak ni kada to govorenje ne bi bilo po volji trenutačnoj vlasti. Izvanredni otkazi glavnom ravnatelju HRT-a i predložena smjena predsjednice i članova Vijeća za elektroničke medije vjerojatno trebaju pridonijeti čistoći javnog prostora.

Neskriveno divljenje izazivaju i oni koji tobože ne sagledavaju posljedice svojih riječi, ni dalekosežnost svojih postupaka. “Dosadašnja proračunska izdvajanja za znanost ne omogućava[ju] razvoj znanstvenog i visokoobrazovnog sustava. Stoga ćemo inzistirati na povećanju izdvajanja iz proračuna 0,4% BNP-a za znanost i istraživanje”, odgovorila je u prosincu Domoljubna koalicija na reformske prijedloge Mosta. Riječ je o povećanju proračuna Ministarstva znanosti za otprilike 1,5 milijardi kuna, no prijedlogom proračuna predviđeno je smanjenje za 158 milijuna. Ovdje nije riječ o nepodnošljivoj lakoći samozaborava, nego je na djelu odvažnost kojom Domoljubna koalicija, zajedno sa suradničkim partnerom, priznaje svoju kratkotrajnu, u citiranome odgovoru iskazanu zabludu da bi i u Hrvatskoj intenzivna znanstvena istraživanja i njihove primjene mogli biti od strategijskoga značaja za naš ekonomski razvoj. Obećavajuća je najava da će amandmanom na proračun biti osiguran novac za prijevoz učenika, odnosno da će se poslušati glas naroda, kao i jasne poruke Jutarnjeg lista o značaju znanosti i obrazovanja za gospodarski oporavak zemlje.

Ni opozicija ne prestaje fascinirati. Premda sam zagovornik tolerantnog razgovora među različitima, djelić mog nesvjesnog zatitra kad iz SDP-a čujem da je vrlina predsjednika neke političke stranke spremnost na tučnjavu u svakoj prilici, da je područje političkoga prostor za rat ili borbu, a ne za razgovor i dogovor. Takve me izjave potiču na borbeni ponos, ali u meni izazivaju i nedoumicu. Pitam se jesam li prema takvim političkim mjerilima, zajedno s onima kojima je dosta rata, tučnjava i nasilja, uopće čovjek ili tek mekušac vrijedan prezira.

Ozaruje i da podržavatelji Milanovića i Komadine za predsjednika SDP-a, različitim intenzitetom i učestalošću, rastapaju i ono malo političke civiliziranosti i socijaldemokratske solidarnosti kojom se ta stranka željela razlikovati od svojih političkih suparnika. Vulgarnost i primitivizam u nekim elektroničkim porukama, animalizam koji je otvorio Vojko Obersnel a nastavio Zoran Milanović samo su korak od provalije da se novonastali SDP-ov zvjerinjak pretvori u životinjsku farmu. Opasnost je tim veća što je Vojko zapravo poručio da brod koji štakori napuštaju tone. Zoran je, dosljedan sebi, zabio još nekoliko autogolova, priznavši da nagrađuje one koji oko njega cupkaju “kao vesela vjeverica”, da se trudi kadrovirati po javnim ustanovama, a na kraju se pohvalio preuzetnom neistinom da je politička stranka uglednom profesoru medicine osigurala predstojničku dužnost u najvećoj hrvatskoj bolnici.

Ovako smioni i superiorni muškarci ulijevaju povjerenje i nadu. Tim više jer sam u dekadentnim knjigama čitao da je čovjek nesavršeno biće te da je prirodno najnesamostalniji i najovisniji o sebi sličnima. Vjerojatno je stoga i smislio demokraciju, neprekidni proces nesavršenog samo-uspostavljanja i zajedničkog popravljanja uvjeta za suživot. Demokracija je, vjerojatno, građena na nekoj idealističkoj zabludi o čovjeku kao slobodnom, umnom i autonomnom biću. Čini se da takve zablude nama, Hrvaticama i Hrvatima, ne trebaju. Sve je izglednije da je štetno misliti svojom nesavršenom glavom. Da je bolje nerizično šutjeti, još bolje voljeti i slijediti drage vođe i učitelje, fascinirano promatrati iz boce pušteni duh prošlosti. Ne treba li našim fascinantnim vođama prepustiti da misle umjesto nas?

(jutarnji.hr)