NEKAD PREKO NIŠANA, DANAS SE POMAŽU: Bivši pripadnici Armije RBIH i HVO pomažu povratnike SRPSKE nacionalnosti

U podnožju Crnog vrha, tamo gdje se toči jedna od najboljih voda na svijetu tešanjska Oaza, udaljeno od grada Tešnja nekih 7 kilometara žive povratnici srpske nacionalnosti Mirko i Ljuba Todorović. Bračni par Todorović na svojim starim licima su i dalje zadržali osmjeh bez obzira na sve životne okolnosti. Mirko i njegova Ljuba su se na kućno ognjište kažu vratili među prvim povratnicima. O svom životu danas Mirko kaže: ''Dobro je, dobro je, pošto smo bolesni oboje, živimo nekako. Zahvaljujući Bogu i narodu, dobro je.''

Njih dvoje ističu da nije pomoći humanitarnih udruženja i sugrađana da bi život bio jako težak. Jedno od udruženja koje je ovaj bračni par posjetilo je humanitarno udruženje ''GRUPA OMAHA'' , o čijoj posjeti Mirko kaže: ''Pošto ja slabo, skoro ne vidim ništa, tako pa oni kažu mi smo udruženje nije samo meni, pomogli su i komšinici Staki, samo sam ja odnio mjesto njih. Donose mnogo i tako.''

I dok se Mirko bori sa slabovidnošću, njegova supruga Ljuba boluje od psihičkih bolesti. O životu u Tešnju sa komšijima Mirko misli sve najbolje: ''Ma nema boljeg. Nema boljeg naroda nego u Tešnju. Pošto sam ja radio u Pobjedi 30 godina i tako, kod Feđe (Feđa Aldžehajić privatni poduzetnik op.a) sam radio četiri, tako da sam dobio penzije ovo 326 KM i dobro je. I ovako ovi ljudi dobro pošalju i tako imamo. Živi se dobro. Ja sam se pazio uvijek sa svakim. Išo' u Karadaglije u školu, pa onda u Dobropolje, pa u Tešanj, pa u Gimnaziju. U trećem prop'o, onda kasnije zanat i VK zanat završio, u Pobjedi radio 30 godina. Sad malo te penzije imam.'' – riječi su ovog živahnog starca Mirka koji objašnjava suživot u Tešnju i svoj životni put.

Poredeći život prije devedesetih i danas Mirko objašnjava: ''Dobar je, samo da je zdravlja, dobar je. Ima dobrih ljudi, nema boljeg naroda. Šta ću ovdje ima Nećko, ima Edin...Eto tu niko me ne dira, šta ćeš, a bagre uvijek, ko je bio bagra, on je uvijek bagra.''

Život Mirka i njegove supruge bi bio daleko teži da nema onih koji pomažu. Kako smo saznali ove supružnike često posjeti HU ''Grupa OMAHA'' iz Tešnja, koja im pokušava obezbjediti makar osnovne namirnice potrebne za život.

Inače ovo humanitarno udruženje čine bivši pripadnici Armije RBIH , HVO-a, ali i oni mlađi naraštaji koji su u tim nesretnim devedesetim rođeni. Okosnicu ovog udruženja čine:Rifa Vilašević, Omer Mahmutović, Hajrudin Mujčić, Haris Sejdić, Šemso Mandžukić, Suad Ibrahimović, Smajl Hujdur, Mijo Sučić, Goran Mandić, Muharem Ahmić i dr. Kako nam je rekao Suad Ibrahimović, koji je na čelu ovog humanitarnoga udruženja u početku je rad Udruženja bio usmjeren na pomoć ljudima – borcima koji su nezbrinuti : ''U cijelosti su nezbrinuti u cijeloj državi, ali bilo je to prijateljima, mojim saborcima koji su tražili pomoć pošto sam imao jednu određenu funkciju u ratnom periodu pa su se ti borci obraćali meni. Ali po registraciji ovog udruženja pojavila se potreba i proširio se taj krug našeg djelovanja i na civile na ovoj općini i šire i naravno na ljude povratnike koji su nakon rata vratili se na svoje rodno mjesto i pokušavaju da započnu jedan novi život, a koji su naravno kao i svi povratnici bili bez igdje ičega za život. ''

Jedan od članova ovog humanitarnog udruženja je i Goran Mandić, nekadašnji pripadnik HVO, koji je i sam bio protjeran, i kako kaže nikad se nije vratio na svoje prijeratno ognjište. O pomoći povratnicima srpske nacionalnosti Goran kaže: ''Tako se desilo, nismo o tome ni razmišljali, nismo ni znali da su to povratnici, mislili smo da su tu i bili, eto ispostavilo se opet na kraju da su to opet povratnici. Ali to su ljudi većinom stariji, bolesni, ostavljeni, nemaju sredstava za život, većina su oboljeli od psihičkih do slabovidnih i sl. Država je nešto pasivna po tom pitanju, koliko ja vidim možda samo ovdje, ali po ovim grupama, portalima vidi se da je to u čitavoj državi. I mi smo to tako odlučili, ali nismo nikada gledali ni koja je vjera, ni koja je nacija, da li je to povratnik, da li je to domaći, domicilni, nismo to nikad gledali. Pogotovo čak nismo nikad ni raspravljali o tom, nećeš vjerovati ali nismo nikad raspravljali.Kako se ko javi, mi to reagujemo, onoliko koliko mi možemo .''

O pomaganju povratnicima koji su u prošlosti možda i bili gledani kao neprijatelji Suad Ibrahimović kaže: ''Pa gledajte ja kad nešto lično govorim, prvo ću reći nešto o sebi u tom kontekstu. Protesti koji su bili prije tri godine kad sam ja htio da izvršim samospaljivanje ispred općine, čovjek koji me je odgovorio od tog samospaljivanja je bio Darko Došlo, novinar na radiju Otvorena mreža. On je uspio da mene odgovori da ja to ne činim i ne radim, čovjek koji je Srbin – pravoslavac, mislim da vam sve to govori, da u mom dijelu kako ja živim i kako sam odgojen nema mjesta podjele ljudima ni na kojoj osnovi, kod nas postoji ime i prezime i to je sva politika.''

Humanitarni radnici se često na terenu susreću sa pričama koje slamaju i najjača srca. Naši sugovornici teško pričaju u pojedinim slučajevima, osjeti se da im riječ ''zapinje u grlu'', no ističu Suad i Goran da je suživot najbitniji.

''Ja uvijek sam tog stava i to pokušavam, naravno imamo to neko nepisano pravilo, u našem humanitarnom udruženju da ne smije tu biti ničega drugog osim onog ljudskog. Ono što se dogodilo u proteklom ratu, ima neko ko će se brinuti ko je šta uradio i kako je uradio i nek' se time bavi. Mi moramo nastaviti živjeti zajedno jedni s drugim, kako smo to i prije bili ovaj i mislim da svaki ostali vid komunikacije osim tolerancije i suživota nema perspektivu u ovoj državi. '' – pojašnjava nam Suad poznatiji kao Kapetan.

''Ta tolerancija, ne, ne propagiram ja nikakvo bratstvo i jedinstvo, to je priča za malu djecu, ali tolerancija i suživot, to barem ovdje funkcioniše, to se pokazalo i u prošlom ratu, a evo i sad. I vjerujete da nas nikad niko nije odbio kad smo naglasili da idemo pomoći nekog Srbina, Hrvata bez ikakvih problema ljudi su nam pomagali. '' – rekao nam je Goran Mandić.

Teško je odgovoriti na sve pozive u pomoć koji pristižu, ali kako nam Suad reče:“ Ljudi koji se obraćaju za pomoć ne vide niti znaju šta je nacionalnost ili vjera, oni samo žele da nahrane svoje dijete ili porodicu.“ Za nadati se dok je humanista da će život povratnika, pogotovo onih u trećoj životnoj dobi biti život dostojan čovjeka, ma gdje oni bili.