Kako sam kao Srbin pokošen rafalom spašen od strane hrvatske vojske?

Tokom nesretnog rata sam zestoko bio ranjen. Dovoljno je samo da vam kazem da sam sav izresetan i kada bih se skinuo da vam to pokazem, moje bi tijelo vidjeli kao svajcarski sir, rupe na sve strane.
U jednom krvavom okrsaju smo mnogi nastradali, mnogi su izginuli ali ja sam nekim cudom prezivio.
I to evo kako je bilo. To je bila zestoka bitka i ne bih da je navodim kad i gdje jer ne bih te detalje otkrivao zaista, razumjece to oni koji su bili u ratu. Ja se nisam mogao izvuci jer me je pokosio rafal i nisam se vise mogao dici. Brzo sam izgubio svijest i bilo je grozno iskustvo. Kada sam padao na zemlju onako pokosen rafalom, kroz misli mi je velikom brzinom prosla moja porodica - otac, majka, sestre, braca i ostala rodbina nakon toga se sjecam par trenutaka provedenih na zemlji i mrak mi je pao na oci. Tacno sam osjetio sta znaci umrijeti.
Ja se nakon toga vise niceg ne sjecam sve do trenutka kada sam se probudio u jednoj bolnici. Dakle otvaram oci, vidim bijeli plafon i osjetio sam da sam umro i da sam medj andjelima. I jako je to jeben i konfuzan osjecaj kad mislis da si umro a ono ustvari nisi. Odnosno, ne znas ni sam jesi li mrtav ili ziv.
Nakon par trenutaka prilazi neka medicinska sestra i pita me kako sam. Da li sam umro? upitah.
Blago je se nasmijala i rekla da nisam umro, da se ne plasim, tj. da sam prezivio.
Pitao sam gdje sam, odgovorila mi je split.
u sekundi sam ostao zbunjen i pitao da li me to zajebava ili sta vec.
Rekla mi je da sam lezao sav u krvi pokosen rafalom, medjutim nakon toga je tuda prolazila hrvatska vojska i primijetila me kako lezim sav u lokvi krvi ali sam davao znake zivota. Vidjeli su da sam pripadnik vojske republike srpske. Brzo su me u sanitet smjestili i u bolnicu ni manje ni vise nego split.
Ja sam je onda upitao sta ce sada sa mene biti, rekla je da cu biti izlijecen i razmijenjen. I to rekla mi je sve lijepo, blago, umjereno, kulturno.
Suze su mi na oci same krenule, jer prvo nisam mogao vjerovat da sam ziv, drugo nisam mogao vjerovati da me je spasila hrvatska vojska, trece nisam mogao doci sebi od soka da cu ipak prezivjeti.
Istina je da sam u prvu bio sretan, ali kasnije mi je prolazio strah da ce me ipak ubiti i to na zvjerski nacin.
Doktori su me obilazili i redovno pitali kako sam.
proslo je par dana, dolazi ponovo doktor da pita kako sam i pita me da li ja imam curu u splitu jer dosla je da me posjeti.
Kakva cura kad sam imao tek 19 godina, poceo sluziti JNA i na kraju zavrsim u VRS, jos da je ona navodno u split dosla.
Prvo nisam curu imao, drugo samimtim podrazumijeva da nije bila iz splita, a trece mojim su javili da sam poginuo i nisu znali gdje mi je tijelo, nisu uopste znali o meni nista jer u mojoj grupi je ogroman broj vojnika poginuo pa su i mene svrstali medju poginule.
Naravno, rekao sam da nemam. Doktor je razumio o cemu se radi a razumio sam i ja i nije dozvolio nikome da udje.
Neka zenska je po mojim procjenama cula da neki Srbin lezi u bolnici i vjerovatno je htjela da me ubije na neki njen nacin a uospte nisam pametan ko bi je mogao poslati.
Malo po malo, dan po dan, dosao je trenutak da se koliko toliko oporavim i crveni krst je dosao da me popise. Mojoj sreci nije bilo kraja.
Kada je dosao trenutak razmjene, ovi moji a i Hrvati su se cudili tome da se ja rukujem s ljekarom i medicinskim osobljem koje me je pazilo svo vrijeme.
Zahvalio sam se na svemu i otisao. Ljudi, necete vjerovati koji sok je bio za moje roditelje kada su me vidjeli kad sam dosao kuci nenajavljen. Majka je u soku bila, otac od uzbudjenja se dere na sav glas i zahvaljuje Bogu sto sam se vratio. Jeste da sam ostao invalid, i to prilicno veliki invalid ali sreca u svemu tome je sto ipak mogu hodati bez staka i koliko toliko s rukama funkcionisati iako sam znatno ogranicen. Zalosno je vidjeti me golog, to znam i ja i svi kojima sam pokazivao ali eto. danas sam ozenjen, imam porodicu,zivim od invalidnine koju primam mjesecno i eto, tako vam je to.
Ne mrzim nikog, jer osim sto sam ja ovako stradao stradali su mnogi. nije rjesenje osvetu spremati nikome. zivimo kako mozemo i samo da se vise nikad ne zapuca. vise mi je preko glave i pomisli na rat, a kamoli sta vise od toga.
jebem znaci u usta svakog ko zelio rat i zlo!