Imam brani toleranciju

Vjernici u Sarajevu poštuju i vole imama Sulejmana. Njima se dopada njegov otvoren način razgovora. On se istovremeno protivi bilo kojem obliku ekstremizma. S njim je razgovarao Daniel Heinrich.

Bijela džamija u Sarajevu puna je vjernika. Ispred nje se okupilo barem još toliko. Lijevo od ulaza su muškarci, desno žene, između njih su cipele koje se obavezno skidaju tokom molitve. U samoj džamiji molitvu predvodi imam Sulejman. Zvučnici prenose njegove riječi i u dvorištu. "Želim da ljudi stupe u dijalog, želim da različite grupe ljudi u društvu otvoreno razgovaraju", kaže ovaj imam. Za njega je važno da "u svakom čovjeku ima nešto dobro". "Nikoga se ne tiče kojoj vjeri neko pripada. To je stvar između vjernika i Boga", kaže on.

Njegove propovijedi nailaze na odobravanje vjernika. Većina Bošnjaka u BiH misli slično njemu. Oni su za liberalni islam i naglašavaju sličnosti monoteističkih religija. To pokazuje i studija agencije PEW-Research Center: šezdeset posto Bošnjaka smatra da islam i kršćanstvo imaju zajednički korijen. Ahmet Alibašić, docent na Fakultetu islamskih znanosti u Sarajevu naglašava da su većini Bošnjaka vrijednosti europskih društava bliže nego kultura drugih muslimana u drugim zemljama.
Bosnien Universität Sarajevo Ahmet Alibasic

"To možete vidjeti u ponašanju Bošnjaka tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Većina onih koji su od rata pobjegli u neku muslimansku zemlju, brzo su se vratili u domovinu, ili su otišli dalje ka liberalnim društvima Austrije, Njemačke, Novog Zelanda ili Australije", navodi Alibašić. Vrlo malo njih je ostalo u konzervativnim državama poput Turske ili Malezije. To nema mnogo veze s privrednom situacijom: "Maleziji je, na primjer, tijekom devedesetih godina, privredno gledano, išlo dobro. Riječ je o kulturološkom problemu. Bošnjaci se jednostavno nisu mogli uklopiti u tu kulturu."

"Nije zaboravljeno što je Njemačka učinila za nas"

I Adis Hasaković ima iskustva sa životom u drugim zemljama i drugim kulturama. Tijekom rata boravio je u Njemačkoj, tamo živio deset godina. Još uvijek je oduševljen time što je u Njemačkoj bio slobodan da ispovijeda svoju vjeru. U međuvremenu se vratio u domovinu i radi kao savjetnik za komunikaciju. Često posjećuje Njemačku, neki članovi njegove obitelji još žive tamo.

"Nikada neću zaboraviti što su Nijemci učinili za nas, kad nam je bilo najteže", kaže Hasaković. "Mislim da mi s našom kulturom možemo dati poseban doprinos Europi. Mi smo europski muslimani, ponosni smo na to i dobro se slažemo s ostalim Europljanima. A upravo u današnjim vremenima je to vrlo važno."

Razumijevanje za druge i drugačije je vidljivo i tokom mjeseca ramazana. Vjernici poste, ali su restorani i kafići otvoreni tokom cijelog dana. Toči se i alkohol. Za Ahmeta Alibašića je otvorenost društva dio bosanskohercegovačke povijesti. "Od sredine 19. stoljeća ovdje smo pod jedan krov doveli islamsku tradiciju i europske vrijednosti. Taj fenomen, koji se obično podrazumijeva pod pojmom modernizacija, počeo je još za osmanskog razdoblja. Na početku se u sklad s islamom dovode individualna, građanska prava i pravna država. I prvi bosanskohercegovački ustav nastao je na tim principima i to još u Osmanskom carstvu."

Odbacivanje religioznog ekstremizma
Nedaleko od Fakulteta islamskih nauka imam Sulejman pokušava jednostavnim riječima vjernicima približiti te vrijednosti. Slušaju ga svi, od mladih koji u rukama imaju smartphone, do onih starijih koji u ruci imaju tespih (brojanicu). Nakon molitve svi strpljivo čekaju u redu da mu stisnu ruku i porazgovaraju, zatraže savjet. Imam to rado čini, smiješi se neprestano, iako je iza njega dug radni dan. Za kraj ipak ima još jednu poruku. "Ono što ekstremisti nikada neće razumjet, to je da muslimani nemaju ekskluzivno pravo na vjeru. Islam nije vjera Turaka, Arapa, Amerikanaca ili Nijemaca." Jedini kojem je vjera namijenjena je sam Stvoritelj. "Mora se mnogo više govoriti o vjeri i o njenim temeljima. Jedan od glavnih postulata vjere navodi da je svaki oblik ekstremima strogo zabranjen", kaže on.

Na kraju našeg razgovora fotografiramo se i on se oprašta jer žuri. Za pola sata počinje iftar, završava vrijeme posta. I on ga željno očekuje. Jer, bez obzira na značaj teološkog filozofiranja, čak i jedan imam i "Božji čovjek" ipak osjeća glad.

(dw.com)