Miroslav Krleža: Fragmenti o nacionalizmu i religiji

... Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju.

... Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije. (1916)

... Hrvatski i srpski proletarijat ne može i nikada ne će moći izvojevati ni jednu konkretnu političku bitku ni pobjedu bude li dangubio pravdajući se jalovo o hiljadugodišnjem hrvatskom kraljevstvu ili o Dušanovom carstvu, jer je to politika vjetrenjača i sablasti iz prošlog stoljeća. Prije sto godina naša je politička i književna svijest bila takoreći još na tako niskom stupnju da je vjerska pripadnost ostala glavnim elementom nacionalnog opredjeljenja, razdvajajući književnikepo tome da li su rođeni u okviru ove ili one vjere. (1920)

... Raskoljena na dvije zone, istočnu i zapadnu, na dvije civilizacije, na dvije crkve i na dva pisma, dvostruko izrabljivanau svojim vječnim dilemama, odnarodivana i krvava, ova je zemlja dvjesta godina rađala pojedince, intelektualno moralne stradalnike, koji pate od nerazmjera između svojihuzvišenih ideja, svojih ličnih inspiracija i njihove materijalne ostvarivosti. Za sudbonosne probleme, kako da se likvidiraturska okupacija, kako da se obori carski Beč ili skine mletačka tiranija, hrvatsko meso osjećalo je instinktivno da je preslabo u svojoj izolaciji. Odatle se rađaju kao iluzije ideje o integraciji u Križanićevo doba i u vrijeme ilirizma pa preko romantizma sve do konca stoljeća; ideje o lingvističkim cjelinama, crkvenom raskolu uprkos, i snovi o etničkom kontinuitetu od Karlovca do Moskve i od Soluna do Praga i Krakova. (1929)

... Postoji ogromna masa idealističke dosadne kontrarevolucionarne retorike koja se njeguje sistematski, ne predstavljajući nego megalomansku varijantu provincijalnih šovinizama, na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke.Teza o Dinaridima, na primjer, takva je jedna kontrarevolucionarna teza, koja kao groznica trese našim svijestima već više od šezdeset godina, a koja je za posljednjih pet decenija prošla mnogobrojne faze nezdravog i razornog fatalnog djelovanja, od Jovana Cvijićai Ivana Meštrovića do Dvornikovićeve Karakterologije. (1952)

...Uzevši u obzir sve krugove nacionale zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela palanačkih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih »kozmogonija«, tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog »rasnog« megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte i preživjele karikature trebalo bi već jedamput izvrgnutid ostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih sa dnevnoga reda zauvijek. (1953)

... Pitanje je da li se narodi definiraju na vjerskoj ili jezičnoj osnovi? Na jednoj i na drugoj, a često ni na jednoj ni na drugoj.Kalendarski detalji, kao što su »Sveta tri kralja« i »Hristos se rodi«, poprimaju glupe a često i kobne forme i nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija — jedan jezik, dva naroda, protestanti i katolici. Ili Flami i Valoni — dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i Austrija — jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, Švicarska, Katalonija i tako dalje. (1958)

... Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju. (1915)

..Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna[1] i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da mu diže desetinu i lukno. (1916)

... Crkva danas »neće ostati konzervativna« i ona se mora »modernizira« Treba ići s vremenom, treba gledati naprijed, a ne natrag, treba gledati ružičasto, a ne crno, gledati činjenicama u oči treba, vjerovati, a ne sumnjati, pokoravati se, a ne buniti, slušati, a ne misliti svojom glavom, stupati u stadu, a ne lutati kao izgubljena ovca Treba se kretati cestom kojom idu svi, treba biti čedan, moliti se i raditi, treba se organizirati sindikalno i politički, treba plesati po diskotekama,svirati džez na Uskrs, sve vrlo jednostavno. Tako pleše danas Crkva, a i vojne džez-muzike svih naroda sviraju danas mjesto marševa kaubojske napjeve. (1916)

... Negodovanje nekih »lijepih duša« da je taliti zvona za topove — barbarizam. Jeste. Ali mnogo neviniji nego bušiti ljuske lubanje zvonima uz blagoslov biskupa Zvona i kupole, sve se može kupiti kao roba, a ljudske lubanje nikako. (1917)

... Sve se u Crkvi pretvorilo u formalnosti: inkvizicija, šizma,hereza, krivovjerstvo, lomače i smrtne osude u masama,sve to predstavlja negaciju Kristova Simbola kao lika ljubavii vjere. (43:511) (1942)

... U takvim đavolskim prilikama (»u vremenu samoga đavla«, Béliard), u začaranome stanju duhova, mozgova i moralnih predodžaba, jedan dio crkvenih krugova i sam pod sugestijom sveopće zarazne psihoze odlučio se na nasilno svladavanje opasnog političkog bunila pomoću sredstava, koja nisu bila ni po čemu manje đavolska od pojava, koje je namjeravao iskorijeniti. U Francuskoj, u Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Švedskoj, u Njemačkoj planule su lomače inkvizicionih sudova i po Evropi počela je da lopti krv potocima.Od Beča do Pariza, od Sicilije do Toteda i Erdelja pucale su kosti buntovnika po mučionicama, i u toku tih nesmiljenih progona stradalo je mnoštvo vjernika. (1942)

... »Misao kao takva«, »misao po sebi«, »misao kao zamisao vrhunaravna«, misao kao »vertikala nad stvarima i pojavama«, misao kao neka vrsta nebeske sonde nad glavama i sudbinama ljudskim, misao kao misaona samozamisao, riješena i oprana od svega što je ljudsko i zemaljsko, takva misao, primijenjena na sve što je još odviše ljudsko u čovjekupo sebi i kao takvo vezano s utrobom, sa crijevima, s maternicom i s ljudskim društvom, takva čista, neljudska misao o jalovoj prolaznosti svega što je ljudsko, doslovno i dosljedno sprovedena u obliku misaone artmetike — daje: budističku koncepciju, koja u zbroju svega vidi ništicu. (1942)

... Sama Crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno pretvorljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski cara, baveći se egzorcizmima za dobre pare. (1944)

... Crkva bi mogla mnogo udobnije živjeti da je poslušala svetoga Pavla pa da se bavi samo duhovnim stvarima. Danas se u Italiji bakće sa bračnim pravom. Preljubi, rastave, borba spolova, to je unosna roba koja se kupuje isključivo u njenom dućanu. Crkvena administracija ima da monopolistički riješi godišnje deset hiljada preljuba, u delikatnom slučaju kad je žena zatečena in flagranti. Ulovljena u »bludu«, žena ne može biti krivično progonjena zbog kurvanja,nego zbog konkubinata, jer biti priležnica u divljem braku moralno je bolesno, treba dakle grešnicu predati vječnom ruglu Inkvizicije. (1968)

[1] Godišnje davanje vjernika župniku.

[Odabrao Nenad Obradović, prema knjizi Miroslav Krleža o religiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1982.]

Izvor: Filozofskimagazin.net