Kako je ljubav pobijedila neuspjele dogovore

Ne smetaju njima imena i prezimena, ne dijele njih mostarske obale. Oni su ljubavlju spojili ono što je, nažalost, za većinu u ovoj zemlji postalo nespojivo.

Piše: Nataša Gaon - Grujić

Posljednjih par sedmica pratimo susrete, razgovore i dogovore čelnih bosanskohercegovačkih političara, pa se tako prvo prvi našao sa trećim, sjeli, pričali i dogovorili se kako će dalje. Čuvši za taj susret, drugi se naljutio. Da bi izgladio novonastalu situaciju prvi se trebao naći sa drugim, ali drugi nije došao na, kako kaže prvi, a negira drugi, prethodno dogovoren sastanak. Ipak, juče je prvi rekao da je spreman zaboraviti na učinjeno onog drugog i izbrisati njegove poruke.

I mada cijeli opis situacije najviše odgovara sadržaju 657. epizode meksičke sapunice, ipak, radi se o ozbiljnoj situaciji u našoj zemlji koja direktno utiče na naše živote.

Danas se vjenčanja mogu obaviti tokom cijele radne sedmice, ali je subota uspjela ostati danom za vjenčanja.

Volim vjenčanja, volim kada dvoje izgovore "da" i kada ih ljubav uvede u novi zajednički život koji zovemo – brak. Rijetko kada se desi da dobijete dvije pozivnice za vjenčanja sa istim datumom, ali se i to desilo. Dva para su od juče muž i žena.

Oba vjenčanja su bila prelijepa, ipak pisat ću vam o samo jednoj ljubavi, o ljubavi koja je spojila Mostar i Sarajevo, o ljubavi koja je spojila hercegovačko sunce i bosansku, pomalo, divlju rijeku. O ljubavi koja je prepoznala ljubav, a ne razlike.

Da samo znate koliko su juče bili lijepi, koliko su bili sretni. Među zvanicama mogao se čuti pomalo grub sarajevski akcent, a sa druge strane mekan hercegovački. Često znam reći da Hercegovci ne pričaju, oni pjevaju.

U ljubavi razlika nema
Kada nisam gledala u mladence, gledala sam u njihove roditelje i lako prepoznavala trenutke sreće, ali i onaj kada im se brada malo zatrese, jer su njihova djeca prestala biti djeca. I ne smetaju njima imena i prezimena, ne dijele njih mostarske obale, ne dijele Sarajevo od Mostara, oni su ljubavlju spojili ono što je, nažalost, za većinu u ovoj zemlji postalo nespojivo.

I plesali smo i skakali, neko je pjevao sa više, neko sa manje smisla za pjevanje, ali se pjevalo. I smijali smo se. I grlili...

I mladoženja, ustvari muž, je pjevao svojoj ženi. I letio je bidermajer, a buduće ženice skakale i hvatale cvijeće kao znak da su one sljedeće.

Ljubavi se dešavaju i uvijek su, baš uvijek, lijepe. Ne postoje ljepše ili vrjednije, u ljubavi barem razlika nema.

Ovo dvoje ljudi, o kojim vam pišem, ljubavlju su pobijedili sve neuspjele pregovore bez dogovora, sve otkazane pregovore i rekli da je moguće.

Njihovo vjenčanje nije bilo sa nekakvim oficijelnim govorima, ali je ipak jedna starija dama održala govor kojeg prenosim po sjećanju: „Djeco, neće vam biti lako, ali ako budete pametni, uspjet ćete. Mala (nakon čega je pogledala mladu, pa nastavila), slušaj ga, a on će već naći način kako će sa tobom“.

U ove dvije rečenice stala je sva životna filozofija, stao je život u kojem živimo, stala je naša svakodnevnica.

U toku su godišnji odmori i koliko znam, odmoriće se i prvi, i drugi, i treći sa početka ovog teksta.

Možda poslije odmora budu pametniji, možda poslije odmora shvate da moraju zajedno i da drugog rješenja nema; a možda bi im pomoglo da su juče mogli vidjeti jedno vjenčanje, jednu ljubav, jedan životni, vrlo bitan dogovor o zajedničkom životu na koji su oboje došli i vrlo jednostavno rekli: „Da!“

Izvor: Al Jazeera