Kako je Balkan učio djecu o smrti

Čitajući Dylana Doga, ni sami nismo bili svjesni koliko će smrt postati konstantna tema na ovim prostorima.

Piše: Borna Sor

Odnos ljudi prema smrti u državama ex-YU sigurno je definiran ratovima devedesetih. Jedine smo nacije na europskom kontinentu gdje mladi znaju razliku između dokazivanja običnoga ratnog zločina i dokazivanja genocida. Jedine zemlje gdje djeca znaju imena sudaca i tužitelja međunarodnog suda kao da su negativci u crtanim filmovima. Mrtvima licitiramo olako, kao da igramo preferans. Čak i lakše.

No, prije negoli je bačena prva kletva i ispaljen prvi metak, ljudi koji su odrastali u praskozorju ratnih sukoba susreli su se sa smrću na jedan drukčiji način. Puno intimniji i puno primjereniji njihovoj životnoj dobi.

Odrastanje u raju

Da bih vam otkrio kako je moja generacija prvi put učila o smrti, moramo se preseliti u pastoralno okruženje puno života. Lokacija – Jadran. Godišnje doba – ljeto. Soundtrack – Lambada feat. zrikavci. Kadar koji gledamo identičan je već tisućama godina. Nijanse modrog spajaju more, oblake i nebo, kao katalog boja u Ikei. Otoci u daljini, poneka barka, zvuk zrikavaca, valova i vjetra. Čovjek ne bi mogao odrediti tisućljeće da djeca koja trče po plaži ne nose gumene sandale, jedu sladoled iz plastičnih loptica i slušaju muziku na walkmanu.

No, djeca ne trče u more. Ne trče za loptom ili od viška šećera, nego se natječu tko će prvi doći do kioska. Jer kiosk skriva najdragocjenije blago bez kojega nijedna ljetna bajka neće biti potpuna. Njegovo veličanstvo – strip.

Djeca ne trče samo zbog mladosti i ludosti, već je utrka stvarna. Tko prvi dođe do kioska, ima pravo prvokupa. Broj stripova je ograničen, pogotovo onih popularnih. A ukusi su subjektivni. No bez stripa se ne može. Situacija nije toliko fatalna. Ako netko i zakasni ili nema novaca, morat će samo čekati svoj red, jer kad prijatelji završe, ustupit će mu strip na uživanje, baš kao što je rimsko pravo propisalo milenijima ranije.

Izbor nikad nije bio malen. Za ljubitelje Divljeg zapada bili su tu Tex i Zagor, mladi politolozi čitali su Alana Forda, revolucionarno nastrojena djeca uživala su u Bleku i Komandantu Marku, Nathan Never za one koji gledaju u budućnost, Conan za one koji ne vole puno pričati. Ali među svima njima transcendentalno nadvijao se naš prvi susret sa smrću – Dylan Dog.

Prvi spoj sa smrću

Strip o istraživaču noćnih mòra, zajedno sa svojim plagijatorskim pomoćnikom, na prvi je pogled nalikovao svakome drugom stripu. Malo čudovišta, malo akcije, golotinja i hrpa namjerno loših fora. Ipak, u tom je štivu bilo nešto drukčije, nekakva želja da i čudovišta i akcija i golotinja i fore budu posve sekundarni i nebitni. Dylan Dog bila je priča o smrti.

Kao djetetu, prve spoznaje o smrti dolazile su s TV ekrana, susretanju mrtvih životinja na cesti ili pri sprovodu u obitelji. Dalje od toga, o smrti se nije pričalo s djecom. Smrt je toliki tabu da se o njoj nije pričalo ni s odraslima. U tim mladim godinama jedino što sam mogao zaključiti bilo je kako se smrti moram bojati, kako je ona nestanak, a ne nastanak. O smrti se nije trebalo ni pričati ni razmišljati, jer tako se ponašaju civilizirani ljudi.

No, kad smo počeli čitati Dylana, sve se promijenilo. Privučeni banalnim pričama o vampirima ili ubojicama, uvučeni smo u svijet koji nikad ranije nismo vidjeli.

Smrt je bila sastavni dio priče. Ponekad je bila personificirana u liku Kosca, kao kostur s crnom kukuljicom, ali većinom je bila sâm prostor gdje se radnja odvija. Dylan bi se nekad samo vozio u podzemnoj, a u odrazu smo vidjeli da je cijeli London mrtav oko njega. Smrt je ujedno bila ljubav. Vođenje ljubavi, koje se ponavljalo svaku epizodu, nije imalo erotsku svrhu, koliko je bilo korak prema tragičnom kraju, smrti ili nestajanju voljene osobe.

Dylan ujedno nije bio smrtan. Ne zato jer je bio besmrtan ili imao supermoći, nego zato jer je stvarnost oko njega definirana smrću. Kako može umrijeti ono što je već mrtvo? Smrt je, s druge strane, gajila simpatije prema Dylanu, čak i fizički osjećala njegovu blizinu. Smrti je imponiralo da je se ne boji, činilo ju je manje osamljenom.

I tako su djeca kupila stripove, podijelili su ih među sobom, da bi se mogli sinkronizirano zamijeniti za čitanje, i upustila se u životnu edukaciju koju nikad neće zaboraviti. Dok su, naime, njihovi roditelji pripremali večeru i promatrali kako djeca mirno čitaju stripove na plaži, nisu ni sami bili svjesni koja se drevna znanja prenose na mlade generacije.

Edukacija počinje

Dok su ostala djeca u Europi čitala Garfielda, mi smo učili nove pojmove.

Koncept živućih mrtvaca, ali ne zombija, nego stvarnih živih ljudi koji su zapravo mrtvi, otkrio mi je Dylan. Dan-danas prepoznam takve ljude na ulici. Njih treba razlikovati od onih koji su mrtvi, ali toga nisu svjesni, pa još žive među nama.

Dok su klinci u ostatku svijeta bili opsjednuti Ninja kornjačama, nas su zanimale tragične priče o neispunjenim životima, osamljenim manijacima kojima je ubijanje jedini način da se osjete živo. A mene su one naučile žaliti zlo. Neshvaćena čudovišta manje su me plašila od pohlepe i oholosti prelijepih i bogatih članova engleske više klase, koji su bili pravi negativci toga svijeta.

Opsjednutost izgledom, novcem i slavom uvijek je završavalo tragično. Materijalno je smrtno.

Tada sam se prvi put susreo i s idejom vječnog ništavila. Ne samo nepostojanja, već postojanja u ničemu. Ova sudbina gora od smrti, u epizodi Igra sa smrću bila je rezultat pokušaja da se prevari sama smrt. Pametno upozorenje mladom čitatelju.

Svi smo postali judo plesači

I tako, u tom arkadijskom ugođaju, jedna od najsretnijih generacija u povijesti planeta, okružena životom, opčinjavala se metafizikom smrti, u sjećanje si ubrizgavajući sve grafike astralne ljubavi, ljudske samoće i relativnosti postojanja.

Ni sami nismo bili svjesni koliko će smrt postati konstantna tema na ovim prostorima, koliko će živih mrtvaca hodati oko nas i koliko nas je, zapravo, ovo štivo jedinstveno formiralo.

Jer dok su se ostala djeca na svijetu zabavljala Batmanom, Spidermanom, Supermanom, Asterixom i Obelixom, na zlatnim plažama brdovitog Balkana mi smo čitali Dylana Doga – najsubverzivniji strip ove generacije.

I tako smo upoznali i zavoljeli smrt.

Tko ga nije čitao, nije umirao.

Izvor: Al Jazeera